NJIVICE.CO.RS

Na Lušticu bili momak i djevojka i voljeli se i trebalo da se uzmu. Predju jednom u Novi, na pazar, da kupuju nešto. Djevojka zapadne nekom agi za oko i htjede aga na silu da je uzme. Momak se usprotivi i pobije sa Turcima. Turci ubiju momka, a djevojka nestade na neko vrijeme. Poslije se pojavi na Lušticu, ali trudna. Luštičani pustiše priču da je djete agino, da je iznevjerila mrtvog dragog. Ona na porodjaju umre, a dijete postade svačije. Odrastao od milosti sela, ali buntovan i hrabar. I strašno je mrzio Turke, žudio da spere ljagu sa majčinog imena. I osnuje, kad je stasao, hajdučku četu. I počne da upada u Novi i čini zulume nad Turcima. Naročito mu je bilo milo da bule otima i da ih vodi na Lušticu. Ali, kako? Otevši bule i blago bježao je preko Sutorine, pa na Njivice, pa prema krajnjoj ponti prema Rosama. Tamo su ga čekale KOBILE koje je on posebno pripremao, a posebno ih je učio da se ne boje mora i plivanja. I vezivaše bule na samare kobilama koje skakaše sa ponte i preko zaliva plivaše prema ponti od Rosa.

E onda jednom Turci doskočiše hajduku i ubiše ga, a kobile su ga vjerno čekale. Danima, godinama, vjekovima, reklo bi se, kao u legendi.

Po tim KOBILAMA poluostrvo i dobi ime...

Naša mila Boko, nevjesto Jadrana,
Pokrivena nebom kô od plave svile,
Ljepša si od tvoje primorkinje vile
I svjetlija si od njenog đerdana.

Nikada se tebe nagledao ne bi'!
No da mi je jedno: da postanem valom
Sinjega ti mora, pa pred tvojim žalom
Da vječito šumim i da pjevam tebi.

I da s tobom gledam na tvoj Lovćen plavi!
Pa jednoga dana, kad se gospod javi,
Kad orlovi naši visoko zabrode

I sa tvojih ruka panu gvožđa tvrda,
Da pobjednu himnu slušam s tvojih brda,
I da s tobom slavim dan zlatne slobode!

Aleksa Šantić, 1906.

Novi grade sjediš na kraj mora
i valove brojiš niz pučinu
kako starac na kamen sjedeći
što nabraja svoje brojanice.

Petar II Petrović Njegoš

Zuko Džumhur